Trebalo bi...
Hah, gdje nestate sva ona pozitiva iz mene?? Mozda s bolom u koljenu ili knedlom u grlu...Nesto se desava. Postajem tako emocionalno nestabilna ... iliti na nasem receno "luda". Promjene raspolozenja iz minute u minutu...smjenjuju se suze, histerija, bijes, ravnodusnost...pa onda neki mir koji vam ne mogu opisati...pa sve ispocetka...Samo se povremeno pojavi osmijeh na licu kada se sjetim voljenih ljudi...moje porodice, brata, prijatelja... Svo ovo moje "ludilo" ne bi bilo problem kada bi se znao razlog...kada bih znala gdje da pocnem s rjesavanjem. Ali kako god pocnem s analizom, ne mogu doci do srzi svega. Ili mozda mogu ali se bojim priznati samoj sebi.
I dodje mi da posaljem sve do vraga i nestanem negdje daleko, ali onda me uplasi pomisao na sve ono sto bih ostavila ovdje...ovaj grad koji toliko volim, ovu jesen koja nigdje na svijetu nije lijepa kao ovdje...ove ljude...I onda mi se oci napune suzama kada skontam kako sam uopste mogla pomisliti da bi bilo lijepo sve ovo napustiti i biti ponovo negdje stranac...graditi neki novi zivot, neku novu sebe, bez ikakvih veza sa prosloscu...
I trudim se onda nasmijati...citam poruke secera svog najdrazeg...po ko zna koji put citam iste recenice...tako kratke, jednostavno napisane, pune gresaka i pojedenih slova...Ali svi mi rijetko pazimo na gramatiku i pravopis u svakodnevnom komuniciranju. Jer nije bitno kako je napisano nego sta je receno. A on uvijek zna sta treba reci. Bas kao da zna da mi njegova pozitiva uljepsava dane. I evo opet se smjeskam...ali ovaj put ne zbog njega, nego zbog ovih par ljudi koji su tu, kojima mogu poslati osmijeh, reci neku lijepu rijec, probati im izmamiti smijesak na licu...
Odoh polako...moram sakriti ovo crvenilo oko ociju...a valjda me nece izdati veceras ove moje oci...Nadam se da ce suze presusiti makar dok sam s ljudima, dok su svjetla popaljena...a onda kada se show zavrsi, kada se svjetla pogase i kada svi odu...skinut cu sminku i ovaj svoj osmijeh odloziti u ladicu do sljedece prilike...
I bas kao i uvijek, vracamo se onom dobrom starom citatu...
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, i ne bi se mjerio necim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota."
